Autorica: Carol Dweck
Ukoliko roditelji žele da poklone nešto svom djetetu, najbolje što mogu da urade jeste da ih uče da vole izazove, da ih greške intrigraju, da uživaju u svom trudu i da nastave da uče. Na taj način njihova djeca neće postati robovi pohvala, već će cijeli život imati model kako da grade i popravljaju svoje samopouzdanje.
Sadržaj
Slanje poruka o procesu i razvoju
Nijedan roditelj ne pomisli: “Pitam se šta mogu danas da učinim da uništim trud svog djeteta, da ga odvratim od učenja i ograničim njegova postignuća.” Ipak, mnoge stvari koje urade vrate se kao bumerang.
Kakvu poruku šaljemo djeci kada kažemo: „Bravo, brzo si to uradio”, ili: „Vidi, nisi napravio nijednu grešku?” Govorimo im da cijenimo brzinu i savršenstvo. Brzina i savršenstvo su neprijatelji otežanog učenja: “Ako misliš da sam pametan kada brzo i savršeno radim, bolje bi bilo da ne prihvatam ništa teško.”
Dakle šta bi trebalo da kažemo kada djeca brzo i bez greške završe zadatak? Da li da im uskratimo pohvalu koju su zaslužili? – Odgovor je – Da.
Kada se to dogodi, kažemo: „Opa, mislim da je ovo bilo prelako. Izvini što sam ti oduzimala/o vrijeme. Hajde da uradimo neki zadatak iz kojeg možeš nešto da naučiš.”
Roditeljske korisne kritike, lekcije koje dijele i metode za motivaciju često šalju pogrešnu poruku.
To može biti poruka:
- Trajnog mentalnog stava koji kaže:”Imaš trajne karakteristike i ja donosim sud o njima”, ili
- Razvojnog mentalnog stava koja kaže: “Ti si osoba koja se razvija i zanima me tvoj razvoj.”
Kako da pravilno hvalimo ili kritikujemo djecu?
Koje su alternative pohvalama talenta ili inteligencije?
Da li to znači da djecu ne treba da hvalimo sa mnogo entuzijazma kada nešto odlično urade? Treba li da se uzdržavamo u svom oduševljenju prema njihovim uspjesima?
Naravno da ne. To jednostavno znači da treba da se suzdržimo od određene vrste pohvala – onih koje se odnose na njihovu inteligenciju ili talenat, ili pohvala koje podrazumjevaju da se ponosimo njima zbog njihove pameti ili nadarenosti, a ne zbog rada koji su uložili.
Možemo da ih hvalimo koliko god želimo zbog procesa orijentisanog prema razvoju i onome što su postigli vježbanjem, učenjem, istrajnošću i dobrim strategijama. Također, možemo da se raspitujemo za njihov rad tako da se vidi kako cijenimo njihov trud i odluke.
Primjeri:
- „Ovaj domaći zadatak je baš dugačak i zahtjevan. Divim ti se kako si se koncentrisao i završio ga.”
- „Taj rad iz likovnog ima mnogo divnih boja. Pričaj mi o njima.”
- „Veoma su lijepe misli koje si napisao u ovom sastavu. Sad na drugi način mogu da razmišljam o Šekspiru.”
- „Sviđa mi se koliko si truda uložio, ali hajde da poradimo zajedno na tome i vidimo šta to ne razumiješ.”
- „Svi mi imamo uspone i padove u učenju. Možda tebi treba malo više vremena da savladaš ovo gradivo, ali ako ovako nastaviš, sigurno ćeš uspjeti.”
- „Svako uči na drugačiji način. Hajde da zajedno pronađemo koji način tebi najviše odgovara.” (Ovo može da bude posebno važno za djecu sa poremećajem u učenju. Za njih najčešće nije poenta u samom zalaganju, već u tome da pronađu pravu strategiju.)
Nekada ljudi pažljivo primjenjuju pohvalu razvojnog tipa na svoju djecu, ali posle toga pokvare stvar sa tim kako govore o ostalima. Čuli smo svi kako roditelji djeci kažu: „On je rođeni gubitnik”, „Ona je pravi genije”, ili: „Ima mozak kao zrno graška.”
Kada djeca čuju kako roditelji daju ovakve sudove o drugima, primaju od njih koncept trajnog mentalnog stava, a zatim i oni pomisle: “Jesam li ja sljedeći na redu?” Ovo upozorenje se također odnosi i na nastavnike.
U jednoj studiji učenicima je održan čas matematike iskombinovan sa malo historije matematike, tačnije sa pričama o velikim matematičarima.
Polovini učenika je pričano o matematičarima kao genijima koji su lako došli do svojih matematičkih otkrića i to je odmah podstaklo učenike da razmišljaju u trajnom mentalnom stavu. Ta priča im je poslala poruku: “Postoje ljudi koji su rođeni pametni za matematiku i sve im lako ide, a onda dolazite svi vi ostali.”
Drugoj polovini učenika je pričano o matematičarima kao osobama koje su imale veliku ljubav prema matematici i da su uz pomoć nje su došli do velikih otkrića. Ovo je učenike ubacilo u razvojni mentalni stav. Poruka je bila: “Vještine i postignuća rezultat su posvećenosti i zalaganja.”
Poruke o neuspjehu
Trebalo bi da nam je najmanji problem hvaliti nečiji uspjeh, zar ne? Reklo bi se da je neuspjeh mnogo delikatnija stvar. Pogledajmo sada kakve poruke mogu roditelji da šalju u trenucima neuspjeha kada se djeca već možda osećaju obeshrabrena i ranjiva.
Devetogodišnja Elizabet bila je na putu na prvo takmičenje iz gimnastike. Tako visoka i tanka, savitljiva i puna energije, bila je kao stvorena za gimnastiku i još je i voljela taj sport. Naravno, bila je malo nervozna zbog takmičenja, ali bila je dobra gimnastičarka i bila je sigurna da će dobro proći. Čak je razmišljala o idealnom mjestu gde bi okačila medalju koju će osvojiti.
U prvoj disciplini, vežbama na parteru, Elizabet je nastupila prva. Mada je lijepo izvela vežbe, ocene su posle prvih nekoliko devojčica promenile situaciju i ona je izgubila. Elizabet je takođe bila odlična i u drugim disciplinama, ali ne i dovoljno dobra da pobjedi. Do kraja takmičarskog dana nije dobila niti jednu medalju i bila je očajna.
Šta biste uradili da ste Elizabetini roditelji?
- Rekli joj da vi smatrate da je ona najbolja.
- Rekli joj da je nepravedno ostala bez medalje.
- Uvjeravali je da gimnastika i nije toliko važna.
- Rekli joj da je sposobna i da će sljedeći put svakako pobijediti.
- Rekli joj da nije zaslužila da pobijedi.
Izvori
